Аннотация:Kao historijska kategorija pojam patriotizma je i u povijesti hrvatskog naroda u posljednja dva stoljeća doživljavao određene zakonomjerne promjene u značenju, i u pozitivnom i negativnom smislu, počevši od društveno progresivnog nacionalno-slobodarskog značenja (tipa Francuske revolucije 1789. i njezina gesla o Slobodi, Ravnopravnosti i Bratstvu) preko romantičarski zanesene glorifi- kacije patriotizma kao najviše građanske etičke (i estetske) vrline i preko buržoaske lažne verbalistike o svetosti domovine te ko- zmopolitsko-nihilističke i tzv. »internacionalističke« negacije »rodne grude« pa do nacionalšovinističkih »patriotskih« varijanata izdaj- stva i konačno do istinskog socijalističkog patriotizma. Taj histo- rijski fakat, do danas u hrvatskoj historiografiji nedovoljno proučen i (ponekad maglovito) protumačen, nije se u svim svojim vidovima jednakomjerno odrazio u hrvatskoj književnosti, pa čak ni u pojedinim pripadajućim literarnim razdobljima. Ne ulazeći u tu vrlo kompleksnu problematiku, koja polifono zadire u tematiku naznačenu u naslovu, mora se odmah naglasiti da je ipak cjelokupna hrvatska književnost u tih stotinu i toliko godina, pa tako i putopisna proza od Mažuranića i Nemčića do Krleže i Segedina, stajala u znaku tih društvenih i političkih, u mnogočemu specifično hrvatskih varijacija pojave i pojma patriotizma.
